picture

STANOVNIŠTVO

 

Stanovništvo Dobrinača kakvog danas poznajemo, njegov demografski razvoj možemo pratiti tek od kraja 17. stoljeća nakon odlaska Turaka s ovih područja i dolaskom Mletačke uprave.

Tada su nastajali katastri i popisi obitelji i u najužoj su vezi s promjenom granica mletačke Dalmacije te kolonizacijom Morlaka na novoslobođena područja Dalmatinske zagore. Mlečani su novostečeno zemljište proglašavali državnom stečevinom i dijelili ga u svrhu kolonizacije i stvaranja obrambene granice prema Osmanskom Carstvu. . U tom popisu tada je bilo zapisano svako domaćinstvo, svaka obitelj, sa brojem čeljadii bila je označena svaka čestica zemlje. To je bio početak pisane povijesti praćenja stanja stanovništva.

Bečki ili Morejski rat 1683.(1684) -1699.god. utjecao je na demografske prilike u Imotskoj krajini. Venecija nastoji proširiti teritorij dalmatinskog zaleđa. Zbog ratnih opasnosti i aktivnosti turske vojske dogodio se 1686. zbijeg stanovništava iz tih područja na Omiško zaleđe i Makarsko primorje.*

Gotovo cjelokupno stanovništvo ovih područja izbjeglo je u sela Svinišće, Kučiće, Slime, Stupi, Brela Gornja i Donja. Većina stanovništva se nakon Turske opasnosti i oslobođenjem Imotske krajine 1717.god vratila na stara ognjišta.

Sastavljanje popisa svih obitelji nastanjenih u tom času povjeren je Jurju Calergiju (Giorgio Calergi) koji je do lipnja 1686. obišao navedena sela, sastavio dokument i podastro na odobrenje generalnom providuru Jeronimu Cornaru, a koji ga je odobrio 27. lipnja 1686.

 

"CALERGIJEV POPIS" (Državni arhiv u Zadru)

Calergijev popis, jedini iz toga vremena, postaje temelj svakog istraživanja povijesti pučanstva, pogotovo pojedinih plemena na prostoru od Omiša do Imotskog.

Tada je popisano stanovništvo naselja (župe) Zagvozd - (koji su činili stanovnici današnjih naselja Zagvozda, Rastovca, Medova Dolca, Dobrinača i dijela Lokvičića, a nastanili su se u Gornjim i Donjim Brelima.**

Danas, kad promatramo i iščitavamo popis izbjeglih obitelji postavlja se pitanje jesu li među izbjeglima i preci današnjih Dobrinčana. Zasigurno jesu.

Na Calergijevu popisu izbjeglih "Zagvožđana" nalazimo;

-Giacomo Grunich, Jakov Granić Jakov sa 7 čeljadi što zasigurno možemo utvrditi da se radi o pretcima današnjih Granića kako onih u Medovu Docu tako i ovih na Dobrinčima.

Među "izbjeglim" Zagvožđanima ( precima današnjih Piplica i Drlja) na popisu nalazimo;

- Pietro Pipliza, Petar Piplica s 8 čeljadi
- Bartolo Driglich, Bartol Drljić (Drlje) sa 7 čeljadi
- Pietro Drlia, Petar Drlje s 8 čeljadi

Tada su još uvijek pleme Drlje u Zagvozdu, a da li su već tada Piplice osim u Zagvozda bili i na Dobrinčima ne znamo jer dokumenti o tome ne postoje. Za pretpostaviti je ( koristeći druge povijesne izvore) da je zagvoško pleme Piplica toga doba bilo dosta brojno, možemo zaključiti kako svi nisu selili, već su neke Piplice ostali na svojim starim ognjištima.

Iako nama Calergijev popis pučanstva toga doba ne daje puno relevantnih ili gotovo skromnih podataka za stanovništvo Dobrinača valja ga spomenuti jer je to prvi poznati "popis" stanovništva na ovim područjima.

 

PODJELA ZEMLJE 1725. GODINE, (odnosno 1726. godine)***

Riječ "katastar" dolazi od latinske riječi "capitastrum", što bi značilo registar po osobi. Prve katastarske knjige evidencije na području mletačke Dalmacije javljaju se na početku mletačke vlasti. Venecija u Dalmaciji nastoji uvesti oporezivanje svih slojeva stanovništva prema stvarnom prihodu. Mletačka Republika je katastrom inventarizirala svoje posjede u Dalmaciji. Odluka mletačkog Senata kojom posjednici u Dalmaciji svake desete godine trebaju ponoviti popis svojih posjeda, bila je i novi poticaj za razvoj zemljišnih evidencija.

 

Karta Mletačkog katastara iz 1725. godine na kojem su prikazane Dobrinče
(karta je dosta oštećena i nedostaje dio Dobrinača)
(izvor: Državni Arhiv u Zadru,Katastarske mape Knina i Imotskog,Zagvozd 25/3)

 

God 1725. Venecija započinje stvaranje zemljišnika za Imotsku krajinu i obavlja podjelu zemlje lokalnom i pridošlom stanovništvu, prema naredbi "presvijetlog" gospodina Nikole Erizzija (Errizzo), generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju, koju je izdao 7.listopada 1725.. Dioba zemlje stanovnicima Zagvozda uključuje današnja naselja Medov Dolac i Dobrinče - Villa Zaguosd teritorio d' Imoschi, (selo Zagvozd područje Imotski) započinje u lipnju, a završava u prosincu 1726. godine.

Iz cjelokupnog popisa za naselje Zagvozd ovdje su izdvojeni popisi za obitelji iz Dobrinača, kojima je tada bila dodijeljena zemlja. Izvršujući naredbu presvijetlog gospodina Nikole Erizzija (Errizzo), generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju, koju je izdao 7.listopada 1725. izvršena je dioba zemalja kako slijedi:

( Državni arhiv u Zadru, Katastri Dalmacije 17 .i 18.stoljeća)

Među "zagvožđanima" se nalaze tadašnji "Dobrinčani";

Nikola Piplica, rečeni Skenderbeg s 10 čeljadi, 12 kanapa zemlje
Nikola Puljak s 6 čeljadi , 7 kanapa zemlje

 

Mletačka dodjela zemlje 1726. godine koja je dodijeljena Nikoli Piplici-Skenderbegu. (na vrhu-prvi red)
Iz popisa se vidi da je njegova kuća na Dobrinčima, (kat.čest.br.225)
ostale Piplice te godine imaju još uvijek kuće u Zagvozdu.

(izvor: Državni Arhiv u Zadru,Katastarske mape Knina i Imotskog,Zagvozd 25/3)

 

Kako te 1725. godine "pravno" nije postojalo naselje Dobrinče ( niti naselje Medov Dolac), na popisu Zagvožđana nalazimo pretke današnjih Granića koji su uvijek živjeli samo na području Medova Doca odnosno Dobrinača.

Ivan Granić s 8 čeljadi, 10 kanapa zemlje
Mijo Granić s 5 čeljadi, 6 kanapa zemlje

Osim rečenog Nikole Piplice Skenderbega, nalazimo na popisu iz 1725. i druge Piplice.
Josip Piplica s 9 čeljadi, 11 kanapa zemlje
Luka Piplica 10 čeljadi, 12 kanapa zemlje
Andrija Piplica s 11 čeljadi, 13 kanapa zemlje

Postoji mogućnost, što možda nećemo moći utvrditi; da od navedenih Piplica neki od njih živješe tada na Dobrinčima a neki u Zagvozdu. ( Kako je arhiv župe Zagvozd uništen u požaru 1825. godine prvi put, a drugi put spaljen od četnika 1943. godine) a drugih povijesnih izvora nemamo, ovu vjerojatnost možda nikada nećemo moći potkrijepiti.

Ovaj zemljišnik je vrlo važan za upoznavanje stanovništva Imotske krajine pa samim tim i naselja Dobrinče (Medov Dolac).
To možemo smatrati "drugim" popisom pučanstva na ovom području.

 

STATISTIČKI PODACI

Kretanje i stanje stanovništva naselja Dobrinče moramo pratiti zajedno sa stanovništvom naselja Medov Dolac jer su u prošlosti bili teritorijalno jedno naselje i još uvijek su jedinstvena župa te su se podaci o kretanju stanovništva vodili zajedno.

Stanovništvo kroz povijest prema crkvenim ( biskupijskim) podacima
Za Medov Dolac i Dobrinče zajedno**

1843. osoba 459 - 66 obitelji
1850. osoba 465 - 63 obitelji
1867. osoba 520 - 69 obitelji
1886. osoba 714 - 101 obitelji
1891. osoba 760 - 112 obitelji
1905. osoba 1039 - 136 obitelji
1913. osoba 1213 - 157 obitelji
1938. osoba 1217 - -**
1971. osoba 1125 - 201 obitelji
1979. osoba 610 - - **

Stanovništvo Dobrinača 1725. g. prema državnim statistikama***
(Mletačka republika)

Puljak, stanovnika 14, obitelji 2
Piplica - Skender, stanovnika 10, obitelji1
Piplica*(samostalno) - nije poznato *,

1900. godina prema biskupijskim šematizmima

Župnik don Petar Fanceschi zabilježio je kretanje stanovništva prema zaseocima, pa tako za Dobrinče 1899. godine bilježi 189 osoba u 27 obitelji.

 

Popis stanovništva 1900. godine.- don Petar Franceschi

 

Državne statistike**** ;

Dobrinče: godina / broj stanovnika ( izvor. www.dzs.hr )

1857. 154
1869. 557 (zajedno Medov Dolac i Dobrinče)
1880. 205
1890. 271
1900. 322
1910. 369
1921. 1075 (zajedno Medov Dolac i Dobrinče)
1931. 413
1948. 356
1953. 381
1961. 373
1971. 404
1981. 264
1991. 309
2001. 208
2011. 183

(*Izvor; don Slavko Kovačić, Obitelji iz imotskih i radobiljskih sela u zbijegu u selima ispod Zadvarja godine 1686. Imotski zbornik 1, Matica Hrvatska Imotski 1992.)
(** Izvor; P.Matkovic, Medov Dolac 2008.)
(*** Izvor; podatci Državniog arhiva u Zadru, gdje nije vidljivo jesu li sve Piplice u Zagvozdu ili su na Dobrinčima).
(**** Izvor; Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857 -2001. - Državni zavod za statistiku)

 

PREZIMENA

Prezimenima se imenuju osobe, ona su svjedoci nacionalnog protega u prostoru i svojih sudbina u vremenu. Naš je narod prezimenima pisao svoju povijest. U njima su oslikana zbivanja, vrijeme i prilike, spoznat je u njima materijalni i duhovni svijet. Prezimena su danas adrese ljudi u društvu. Prezimenima kao adresama odlazimo na put u rodoslovlja, iz njih vidimo migracijski put njihovih nositelja. Prezimena su najbitniji sadržaj našeg krsnog lista, naše domovnice, putovnice i osmrtnice...

PREZIMENA U DOBRINČIMA

DRLJE

Staro su zagvoško pleme. Spominju se u zbijegu za Bečkog rata 1686. Bartol Drljić (Drlje) sa 7 čeljadi i Petar Drlje s 8 čeljadi***.
U Diobi zemljišta 1725. godine spominju se Grgo Drljić s 6 čeljadi i Ante s 5 čeljadi.*
Na Dobrinče se doseljavaju početkom 19 stoljeća. U stanju duša župe Medov Dolac 1838.godine nalazimo dvije obitelj Antinu i Barišinu.
U najstarijim maticama župe Medov Dolac pisani su do sredine 19 st. kao Darglie. (talijanizirani oblik pisanja)
Godine 1910. na Dobrinčima živi 5 obitelji, a 1979.godine također 5 obitelji.*
2011. godine na Dobrinčima u 3 obitelji živi 10 osoba.

GRANIĆ **

Jedno od najstarijih medovačkih plemena. Spominju se u mletačkim podatcima u zbjegu iz 1686 i to je prvi pisani dokument o Granićima na ovom području. Kod podjele zemlje 1725. god. u obitelji Ivana Granića 8 čeljadi a u obitelji Mije Granića 5 čeljadi. Granići kako Donji tako i Gornji nisu uvijek stanovali na sadašnjim lokacijama. Prvotno im je naselje bilo u Topliku podno Vilinjaka odakle su došli na današnji Lokalitet. Od kada su Granići u Medovu Docu, kad su doselili ne možemo temeljem dosada poznatih podataka utvrditi.
Iako predaja tvrdi da su doselili iz Baške Vode, vjerojatnijim se čini da je obrnuto, jer su za zbjega 1686. neki Granići ostali u Brelima pa kasnije se proširili i u Bašku Vodu.
Granići su se u prva vremena pokapali kod Sv. Križa u Rastovcu kao i druga medovačka plemena, a tamo su se pokapali u kratkom razdoblju i Granići iz Brela, što ukazuje da su Granići iz Brela potomci medovačkih Granića.
U Bastu (danas Baška Voda) u popisu iz godine 1802. upisano je 8 obitelji i 62 osobe s prezimenom Granić. Etimološki prezime vuče korijen ili od (romanskog jezičniog korijena) imenice "gran" što ima značenje "onaj koji je crvenkaste boje, onaj koji ima crvenkastu dlaku", ili hrvatskog jezičnog korijena imenice "grana"- dio stabla,drveta.Danas Graniće imamo na dva mjesta odnosno dva zaseoka. Granići Donji i Granići Gornji (Dobrinče).
U Stanju duša župe Medov Dolac 1838. imamo Donjih Granića 3 obitelji a Gornjih 2obitelji. God 1910. ima 16. obitelji (sveukupno), 1979. 24 obitelji, 1990.g. 40 stanovnika.

Po broju nositelja najučestalijih tisuću prezimena u Republici Hrvatskoj, prezime Granić nalazi se na 594. mjestu. ( "Hrvatski Prezimenik"-Maletić / Šimunović, Zagreb 2008.)

2011. godine na Dobrinčima u 7 obitelji živi 29 osoba.

PIPLICA

Staro su zagvoško pleme, starosjeditelji u Zagvozdu. Nema podataka niti predaje da su se odnekud doselili u Zagvozd, te nije moguće utvrditi koliko daleko u povijest seže njihovo postojanje.Prve pisane podatke o zagvoškim Piplicama nalazimo u arhivima Makarske biskupije i to iz prve polovice 17 st. Piplice su stara "misnička" loza ( više od 200 godina odnosno kroz cijelo 17.i 18.st. pleme Piplica neprekidno je imalo svećenika u glagoljaškoj župi Zagvozd)***. Gotovo svi svećenici toga doba iz plemena Piplica pisali su se Pipličić ( don Jura, don Josip, don Matij, don Pavao, a 1799. u pismu biskupu Blaškoviću nalazimo don Jozo Petrović Pipličić ), što ne znači da su uz prezime Pipličić imali i drugo prezime već je to bio nadimak -grana. Kasnije se u svjetovnim-dokumentima gubi oblik prezimena Pipličić i ustaljuje Piplica (Pipliza) . Tako se u zbijegu za Bečkog rata 1686. spominju; Pietro Pipliza - Petar Piplica s 8 čeljadi****.
U Diobi zemljišta 1725. godine spominju se Josip Piplica s 9 čeljadi, Luka Piplica 10 čeljadi, Andrija Piplica s 11 čeljadi i Nikola Piplica rečeni Skenderbeg s 10 čeljadi.
Na Dobrinče doseljavju početkom 18. stoljeća. . Prema sačuvanoj predaji* Piplice iz Zagvozda doselili su se na staje na Dobrinčima. U stanju duša župe Medov Dolac 1838.godine nalazimo 7 obitelj Piplica. Godine 1910. Piplica ima 25 obitelji?* 1990. 70 čeljadi.*

2011. godine na Dobrinčima u 20 obitelji živi 78 osoba.

PULJAK

Prema predaji doselili su se iz Rastovca na Dobrinče. U Rastovcu su živjeli kod Vranića *. Ne spominju se u Calergijevu popisu u zbijegu1686. godine. Kako se u popisu Zagvoških obitelji te godine spominju prezimena kojih više nema u Zagvozdu od 1725. god postavlja se pitanje da li su se Puljci i još druga zagvoška plemena nekad drukčije prezivala? FraVjeko Vrčić bez čvrstih dokaza navodi da su Puljci potomci starog prezimena Čelanović (Čelan)*. Ili su možda (za što nema nikakvih pokazatelja) doselili na ove prostore u velikoj seliidbi iz Hercegovine 1694. godine ili 1717. godine kad su mlečani doveli 240 katoličkih obitelji iz Hercegovine.
Prema nekim drugim pokazateljima za sada nepotvrđenim, Puljci su doseljenici iz talijanske pokrajine/regije Apulije (tal. Puglia) i zvaše se Di Puglia ( iz Apulije), doseljeni u 17. st. u Rastovac kod Sv Križa, odkla su došli na Dobrinče.
Kad se stvarao zemljišnik 1725.godine Nikola Puljak s 6 čeljadi, dobio je 7 kanapa zemlje a Frane Puljak s 8 čeljadi dobio je 9 kanapa zemlje.
U stanju duša župe Medov Dolac 1838. godine nalazimo 6 obitelj Puljaka . U najstarijim maticama župe Medov Dolac pisani su do sredine 19 st. kao Pugliak (talijanizirani oblik pisanja). Godine 1910. Puljaka ima 18 obitelji?* 1990. 30 čeljadi.*

2011. godine na Dobrinčima u 9 obitelji živi 28 osoba.

SKENDER

Skenderi su prvotno bili Piplice. U Diobi zemljišta 1725. godine Nikola Piplica rečeni Skenderbeg s 10 čeljadi dobi 12 kanapa zemlje. Kasnije je nadimak postao prezime*. Na Dobrinčima su od kraja 18.st. U stanju duša župe Medov Dolac 1838.godine nalazimo 5 obitelj Skendera. Godine 1910. Skendera ima 14 obitelji* 1979. 15 obitelji, a 1990. 50 čeljadi.*

Po broju nositelja najučestalijih tisuću prezimena u Republici Hrvatskoj, prezime Skender nalazi se na 500. mjestu. ( "Hrvatski Prezimenik"-Maletić / Šimunović, Zagreb 2008.)

2011. godine na Dobrinčima u 17 obitelji živi 59 osoba.

Prošlog stoljeća doselila se jedna obitelj Džaja iz Medova Doca i obitelj Runac iz Poljica i nastanili su se na Dobrinčima.

DŽAJA

O podrijetlu Džaja postoje dvojbe. Prema predaji doselili su iz Crvenih Grma u Hercegovini i nemaju podrijetlo od Žaja s Aržana (don Matko Džaja). Džaje i danas postoje u Crvenim Grmima, Kupresu i šibenskom zaleđu. Dok Vjeko Vrčić, Župe Imotske krajine II. dio, navodi bez čvrstih dokaza, da su Džaje doselili s Aržana i da su se prije zvali Žaje.
Dr. don Slavko Kovačić navodi da su Džaje ustvari potomci zagvoških Bartulovića prema podatcima nadbiskupskog arhiva. U prilog tome su podatci iz matične knjige iz umrlih župe Medov Dolac (1782.-1801.) gdje 1784. god nalazimo Bartuloviće pokopane kod crkve sv. Roka. Je su li se u Medovu Docu oduvijek zvali Džaje?
Mletački katastri 18. st. (1726.god.) navode obitelj Petra Bartulovića s 8 čeljadi, koji ima kuću u Medovu Docu. Kako je do dolaska austrijske uprave bilo vrlo jednostavno mijenjati prezime nadimkom - možda se to dogodilo i kod Džaja.
2011. godine na Dobrinčima u 2 obitelji živi 5 osoba.

RUNAC

Za Bečkog rata 1686. selio je prema Cetini Mate Runjac s 12 čeljadi. Iz Gornjih Brela povratili su se u Pojlica. Kad se stvarao Zemljišnik 1725. Runušić Mijo sa 7 čeljadi dobio je određenu mjeru zemlje. Stanje duša župe Podbablje 1739. zabilježilo je u Mije Runca 9 čeljadi. God. 1860. u Poljicima su živjele 3 manje obitelji. *

(*Izvor; Fra vjeko Vrčić, Župe Imotske krajine II dio, Imotski 1980. i Plemena Imotske krajine, Imotski 1990.)
(** Izvor; P. Matković, Medov Dolac 2008.)
(***Izvor; don Slavko Kovačić, Zagvozd i njegovi glagoljaši za vrijeme turske vladavine.
(****Izvor; don Slavko Kovačić, Obitelji iz imotskih i radobiljskih sela u zbijegu u selima ispod Zadvarja godine 1686.

 

ISELJENIŠTVO

Rzalozi iseljavanja stanovništva sa ovih prostora uglavnom su bili gospodarske, odnosno materijalne naravi. Škrta zemlja nije pružala baš mnogo. Postojao je i razlog izbjegavanja služenja višegodišnje vojne obveze. Išlo se za boljim životom, za steći nešto novo, išlo se "trbuhom za kruvom, u bili svit".

Dobrinčana danas ima više raseljenih diljem Hrvatske i svijeta nego što ih živi u samom Dobrinču. U Hrvatskoj ih najviše ima u Splitu, Imotskom, Dugom Ratu, Malom Ratu, Bristu, Podstrani, Brelima, Kaštelima, Makarskoj, Hvaru, Osijeku, Solinu, Stobreču, Trogiru, Veloj Luci, Žrnovnici i Zagrebu.

Mnogi su Dobrinčani odselili u zemlje zapadne Europe, u Njemačku, Švicarsku, Belgiju, mnogo ih je i u prekomorskim zemljama od Amerike i Kanade, preko Argentine do Australije.

 

ISELJAVANJE U AMERIKU

Prva iseljavanja u Ameriku sa Dobrinača javljaju se početkom 20. stoljeća. Put u Ameriku bio je dug i naporan. Polazilo se uglavnom iz tršćanske luke, ali i iz Rotterdama i Hamburga. Putovalo se brodom,danima, tjednima, nekada ovisno o vremenskim prilikama i više od mjesec dana.

 

Ellis Island - Amerika

Poslijednja velika prepreka prije života u Americi bio je otočić Ellis, nadomak New York-a.

Iseljenici su na njemu bili podvrgnuti raznim policijskim i zdravstvenim pregledima, neki ih nisu prošli pa su vraćeni u Domovinu. Oni koji su prošli preglede i razna ispitivanaja od državnih institucija započeli su novi život. Uglavnom su to bili poslovi u rudnicima, kamenolomima, gradnji cesta i željeznica ili rad u metalurškoj industriji.

Dobrinčane je privlačio i Chicago (tako da ih je većina tamo i našla svoje konačno odredište) budući je bio jedan od najvećih trgovačkih i industrijskih centara. Chicago je značio nove mogućnosti zapošljavanja u vrlo razvijenoj metalnoj, kožnoj, prehrambenoj i kemijskoj industriji.

Uslijedio je novi, težak život, daleko od rodnog kraja i obitelji. Rad i samo rad, bez blagdana i praznika, teško i mukotrpno. Ali počeli su i snovi, snovi kako će materijalno pomoći svojima u Domovini, a možda se jednog dana i vratiti, tamo odakle su i došli, na svoj kamen, u svoju Zemlju.

Važnu ulogu u životu Hrvata odigrala je hrvatska katolička Misija u Chicagu.

ISELJENICI SA DOBRINAČA U AMERIKU :

Jozo Piplica, rođ. 1896. odselio 1913.
Josip Piplica, rođ. 1896. odselio 1912.
Bože Piplica, rođ. 1895. odselio 1913.
Mate Puljak, rođ. 1881. odselio 1907.
Jakov Puljak, rođ. 1890. odselio 1907.
Jakov Puljak, rođ. 1895. odselio 1913.
Ivan Skender, rođ. 1889. odselio 1907.
Jozo Skender, rođ 1858. odselio 1907.
Jure Skender, rođ. 1893. odselio 1912.
Mate Skender, rođ. 1885. odselip 1913.
Marijan Skender, rođ. 1895. odselio 1913.

 

Brodski manifest za putnike 1907. god. – u prvom redu Ivan Skender

 

ISELJENICI U BELGIJI

Između prvog i drugog svjetskog rata Dobrinčani su iseljavali u Belgiju, uglavnom u okolicu Liege-a. Belgija je tada slovila kao jedna od najrazvijenijih zemalja. Radili su u rudnicima ugljena i kamenolomima. Većina ih se vratila u svoju zemlju,a neki su tamo i ostali, stvorili obiteli i nastavili živjeti do današnjih dana.

 

Ivan Skender-Ikan - iskaznica Hrvatskog Saveza u Belgiji iz 1934. godine

 

NA PRIVREMENOM RADU

Ratom razrušenu bivšu državu trebalo je obnoviti, od komunikacija, cesta i željeznica pa sve do drugih javnih objekata. Mnogo ljudi sa Dobrinača krenulo je na rad u Crnu Goru.
Tadašnja vlast nazivala je to kapitalnom izgradnjom, ulagao se velik novac da bi se taj dio države izbavilo iz zaostalosti. Ljudi su tada podnijeli velik napor i opasnosti na radu, daleko od svog doma.

Gradilišta u Crnoj Gori bila su : Mojkovac, Kolašin, Lever, Tara, Bioče, Vir, Pazar, a posebno Platije, gdje su radnici proživjeli prave strahote i opasnosti.

Slijedećih godina išlo se na rad i u Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu.

 

Platije, Crna Gora 1949.

 

Slovenija 1963.

 

NJEMAČKA – OBEĆANA ZEMLJA

Početkom 60-tih godina prošlog stoljeća Dobrinčani mahom odlaze na "privremeni rad" u Njemačku, a naročito nakon potpisivanja sporazuma između bivše države i SR Njemačke 1968. godine.

Bivša je država od tog sporazuma očekivala i određenu korist za sebe. Beograd je s jedne strane pronašao socijalistički humano rješenje problema nezaposlenosti unutar Jugoslavije, dok je, s druge strane, komunistička vlast profitirala od siromaštva svojih ljudi, koji su krenuli trbuhom za kruhom u bijeli svijet s ciljem da zarade za sebe i osiguraju preživljavanje rodbine u Domovini.

Ono što je za domaće ljude vrijedilo, bio je isključivo novac, a gastarbajteri su ga u njihovim očima uvijek imali napretek. Nakon što su pristigli u Njemačku, naši ljudi su najprije morali ići na liječničke preglede i provjeru fizičkih sposobnosti. Izdana im je zatim prva dozvola boravka od nekoliko mjeseci. Ako bi zadovoljili potrebe poslodavaca, ovi bi im produživali boravak najčešće za period od dvije godine.

 

Njemačka 15.08.1967.

Tek nakon osam godina neprekidnog rada u Njemačkoj, tako je poslije zakonom određeno, gastarbajteri su imali pravo na izdavanje dozvole boravka bez ograničenja. Pridošle strance, često nisko kvalificirane, redovito se slalo na fizički najnapornije poslove po terenu, u tvornice za preradu metala, na bauštele i u blatnjave kanale. Radni dan trajao bi često po 12 sati, a skromni početni smještaj po barakama, kontenjerima ili jeftinim hotelima mnogima bi služio tek kao puko prenoćište.

I nakon završenog radnog vijeka mnogi su naši sumještani ostali živjeti u inozemstvu, najviše zbog svoje djece, životnih i socijalnih navika.

Druga generacija naših iseljenika u Njemačkoj prošavši zapadnoeuropski školski sustav od vrtića pa sve do fakulteta odgojena je i odrasla u demokratskom ozračju i okruženju, navikla na moralni sustav zapadne Europe, disciplinu, konkurenciju, razmišljanje u duhu civilnoga društva i izražavanje vlastitog mišljenja bez straha o posljedicama. Zbog takvih vrijednosti i njihove prirodne privrženosti Hrvatskoj koju su im od malena usadili roditelji, mladi i visokoobrazovani Hrvati u Njemačkoj i ostalim zemljama dijaspore trebali bi biti vrlo zanimljivi domovinskoj Hrvatskoj.

Važnu ulogu u životu naših ljudi u tuđini odigrale su Hrvatske katoličke Misije i Hrvatski Klubovi.